19 June 2015

ALGIERS - Algiers (Matador)

Stvarno nepoznata zadovoljstva


Poslednji (i jedini?) put da je neko ovako zvučao bilo je kad su TV On The Radio obradili Pixies.
Možda The Dirtbombs ili The Dears, ali na njih me više prisećaju "crni frontmeni", nego sličan zvuk.
Ili Make-Up (svi beli, jedan žut), u svojim najranjivijim.
Ili Love.

Ali, iako je u Algiers samo frontman Franklin James Fisher crn tj Afro-Amerikanac, muzika na Algiers je crna u duši. I post-pank (koji je ionako "crni" derivat panka) koji ovde drži stvari na okupu zapravo je samo agresivnije kolonijalizovan.
Reversed colonialism, anyone?

Zašto mi se Algiers toliko dopao? Kao velikom fanu ranih TV On The Radio, periodičnom poznavaocu Dirtbombs i The Dears, poštovaocu i manje slušaocu Make-Up i čoveku dirnutom u srce velikim brojem pesama Love.
Zato što je gospel muzika isceljenja, odmorište za duše, pragmatično svetosavski pohrišćanjena paganska forma namenjena religioznoj kalibraciji vernika. Da tako kažem...
Samo što ovde to nije.

Post-pank, kome, inače, ovde ne treba pridavati toliko pažnje koliko će vam možda neke recenzije ovog albuma sugerisati, nastao je kada se pank muzika okrenula ka sebi. Ka izvođaču. Ka onome ko ne može da promeni svet, pa onda shvata da ne može ni sebe. Tmurnost je njegova karakteristika.
Taj i takav post-panku, kad god im je to bilo zgodno, tri momka sa američkog Juga (trenutno rasuta od Londona do Njujorka) protkala su gospelom kao gromoglasjem ljutnje, besa, frustracije, muke, očaja, bede i drugih sličnih osećanja koja karakterišu današnju afro-američku populaciju u najvećem delu Amerike.

Algiers je pre propoved u stihu, nego gospel pesma. I nemoguće je ostati imun na intenzitet te energije. Na ukus gorčine. Na prisustvo "duha", koji se ne topi u medenoj, evanđelističkoj ekstazi, već se kostreši kao poltergajst.

I tu se stvar ne završava. Algiers nisu našli, pa zašli u gospel. On ovde progovara na različite načine. Žanrovski, stilski, aranžmanski različite, uvek ostajući u lancima, vapaju, na poljima, betonskim i onim drugim.

Nakon što Remains započne ekstazu, Claudette je nastavlja ritmičnim pulsiranjem nakon koga je mogao da krene i Burialov gospel. Sintetika tog ritma kontrira jecajnom vokalu, izaziva ga i neutrališe. Između ta dva dešava se još dosta toga od čega bi nešto moglo da završi i na nekom albumu Sunn O))). A onda kreće And When You Fall, kao mrtvorođenče Toma Waitsa, ili kao neki od onih močvarnih hitova koje bi Lux Interior stavio na kompilaciju za kola.

Stvari uspore sa Blood. I uplove u Njuorleans, na pogrebnu povorku. Tromo ka nebu. I opet se dignu sa Old Girl. Uz Suicide muziciranje ispod Franklinovog gutajućeg plamena. Ledeno, a tako blizu vrelini. Muzika koja traži od vas da učestvujete. Zamišljam da bi ovo uživo trebalo da bude klanica. I čistilište.

A onda ima i sumanutih pesama, kakva je sumanuto naslovljena Irony. Utility. Pretext koja kao da počinje semplom neke od deonica sa matorijih hitova New Order, ovde režećem i metaliziranom dok preko nje popuje Dave Gahan iz gospel faze svog benda. Samo što su Algiers profaniji i prljaviji. But She Was Not Flying uključuje vremensku mašinu i snima stanje na Jugu kada je gospel bio jedino duhovno utočište crne populacije. Mračni, rekvijemasti rege tapka umesto refrena.

Ekstaza i nervoza, pasija i paranoja na Algiers traju paralelno i podjednako uporno, iscrpljuju i znoje. I ponekad eksplodiraju u paklenu supernovu kao na kraju Black Eunuch. Pravi pravcati okrepljujući gospel stiže u Otis Reddingovskoj Games. Odgovor na pitanje "gdećetiduša?".

In Parallax je finale ovog albuma. Mesto na kome je Robert Johnston nakon par koraka ušao u raskrsnicu i sreo se sa đavolom. Poslednja prilika da se predomislite. Moja omiljena.

Na kraju se promalja svetlo na kraju tunela. Za neke.
Ne odustajte.

SELEKTAH: 9/ 10

2 comments:

  1. Mnogo dobar! Slušamo ga ovih dana.

    ReplyDelete
  2. Mnogo dobar i http://zealandardor.bandcamp.com/album/live-in-london (https://youtu.be/HT4S7lTmzVU); Deafalgiers. Ime me odbijalo, a tip Jimi Hendrix.

    ReplyDelete